Improvizacija u glazbi
Improvizacija je aktivnost izrade ili stvaranja bez pripreme, u trenutku izvedbe.
Postoje dvije vrste improvizacije:
- Potpuna – kao autentično djelo glazbenika nastalo u datom trenutku.
- Djelomična – kada izvođač improvizira na osnovu postojećeg melodijskog i/ili harmonijskog obrasca.
Improvizacija u glazbi nastaje kada instrumentalist ili pjevač sklada na licu mjesta bez pripreme i bez nota. Glazbenika koji improvizira naziva se improvizator (improvizatorica).
U povijesti klasične glazbe improvizacija je bila vrlo cijenjena.
Mnogobrojni slavni i cijenjeni skladatelji znali su na koncertu odsvirati, odnosno taj čas stvoriti skladbu.
To je publika uvijek željno očekivala i s divljenjem prihvaćala.
Glazbena improvizacija se smatra velikom umjetnošću jer je za nju potrebna iznimna muzikalnost te veliki smisao i stvaralačka nadarenost.
Izvođač u improvizaciju unosi vlastite ideje koje moraju biti uvijek nove, jednostavne, logične, prirodne, nadahnute, bogate i najvažnije – originalne i, kao takve, jedinstvene.
Zgodan video s Pariškog željezničkog kolodvora.
U nastavku dio teksta iz završnog rada “SPONTANA IMPROVIZACIJA U GLAZBENOJ NAOBRAZBI“
Cijeli rad MARKA JANKEKA – pročitati ovdje
Improvizacija spada u kategoriju jednog od najboljeg i najvažnijeg načina izražavanja dječje kreativnosti.
Iako u današnjem obrazovanju na improvizaciju možda nisu usmjerena sva svjetla, nedvojbeno je da takav način stvaranja zauzima važn ulogu u povijesti stvaranja glazbe, pa tako i nekih drugih umjetnosti.
Groveov Glazbeni rječnik (1991) navodi pojam improvizacije kao umijeće razmišljanja i izvođenja glazbe istovremeno.
Prema nekima improvizacija predstavlja tehnički zahtjevno ponašanje koje bi trebalo uzeti u obzir tek kada pojedinac stekne određena sviračka znanja i vještine, dok drugi gledaju na improvizaciju kao prirodno i spontano ponašanje koje može biti akcentirano već u predškolskoj dobi i ranom razvoju djeteta.
Improvizacija je stvaralački čin bitno različit od skladanja. Prilikom glazbene improvizacije izvedeno je trenutno, dok u skladanju postoji odmak i posebno sagledavanje osmišljenog, pa tako i stvaranje pisanih preinaka.
Spontano izražavanje ideja u govoru ima sličnu osobnost kao improvizacija. Svi ljudi imaju sposobnost kreativnog izražavanja uzoraka zvukova u zajedničkom odnosu, počevši od najranije dobi i interakcije majke i djeteta. Stoga, da se zaključiti da smo svi improvizatori u određenoj mjeri, zato što ĉin improvizacije od pojedinca ne zahtijeva specifične glazbene mogućnosti ili znanja kao u nekim drugim muzičkim aktivnostima.
U jednu ruku improvizacija je način doživljaja i spoznaje glazbe, ali također se realizira i kao sredstvo izražavanja jednog oblika komunikacije.
Zbog svoje neopterećene prirode glazbena improvizacija se koristi i u terapijske svrhe–muzikoterapiji, gdje uloga glazbe nije mehaniĉka, kao lijek, već kao sredstvo postizanja kontakta, komunikacije i iskustva.
Djetetova veza s glazbom započinje još u prenatalnom razdoblju kada ono poĉinje čuti i ritmički reagirati na govor majke, njenu intonaciju, dinamiku i ritam.
U postnatalnom periodu, dijete vrlo rano poĉinje improvizirati prve melodije i prve oblike ritmičkih uzoraka. Utvrđeno je da djetetova postnatalna muzikalnost, koja uz sluh uključuje i pokret i emocije, ima korijene u prenatalnom periodu.
